FETALNA HIDRONEFROZA

Fetalna hidronefroza predstavlja proširenje kanalnog sustava bubrega s ili bez proširenja bubrežnih čašica. Otkriva se ultrazvučnim probirom trudnica obično od 16. tjedna trudnoće nadalje (najranije od 12. – 14. tjedna).

To je najčešća urođena anomalija/stanje koje se otkriva fetalnim ultrazvukom, prisutna kod 1 na 600 – 800 novorođenčadi. Češće se javlja kod muške djece, te može biti i obostrana.

Fetalna hidronefroza nije jedinstvena dijagnoza, već predstavlja široki spektar promjena. Najčešće se radi o fiziološki proširenom bubrežnom kanalu (bez opstrukcije) i prolaznoj hidronefrozi koja nestaje sonografskim praćenjem već tijekom trudnoće ili po porodu. Ta stanja nisu od kliničkog značaja, zahtijevaju samo praćenje ultrazvukom i roditelji zbog njih ne moraju biti zabrinuti.

No, kod trećine djece s fetalnom hidronefrozom kriju se neke od prirođenih anomalija mokraćnog sustava koje zahtijevaju daljnju nefrološku obradu. Najčešće je to hidronefroza zbog suženja u području izlaznog dijela bubrežnog kanala (tj. opstruktivna hidronefroza) ili vezikoureteralni refluks obilježen povratom mokraće iz mokraćnog mjehura u bubrežne kanale. Rjeđe se radi o nekim drugim, nekada teškim i složenim anomalijama mokraćnog sustava.

Za procjenu stupnja fetalne hidronefroze u praksi se najčešće koriste mjerenje antero-posteriornog promjera bubrežnog kanala (na poprečnom presjeku), te SFU sustav s dodatnom procjenom osobitosti i debljine parenhima bubrega na uzdužnom presjeku (dijeli se na IV stupnja).

Maksimalni AP promjer bubrežnog kanala (pijelona) na poprečnom presjeku veća od 4 mm između 18. i 22. tjedna gestacije, te AP promjer veći od 10 mm (ili SFU III i IV stupnja) u trećem trimestru trudnoće zahtjeva češće sonografsko praćenje tijekom trudnoće i neizostavnu postnatalnu dijagnostičku obradu, zato jer predstavljaju potencijalni rizik za neku od spomenutih urođenih anomalija.

Posebno su rizične skupine praćene pogoršanjem dilatacije (više od 15 mm u trećem trimestru), s obostranom hidronefrozom, teška hidronefroza jedinog bubrega, te sumnja na prisutno suženje (opstrukciju) ispod mokraćnog mjehura. Ta stanja iziskuju prenatalne multidisciplinarne konzultacije (ginekolog, neonatolog, nefrolog, dječji urolog), uz mogućnost izvođenja prenatalnih intervencija ili indikaciju za raniji inducirani porod.

Po porodu svoj djeci s prenatalnom hidronefrozom treba učiniti postnatalni ultrazvuk. Uz uredan fizikalni nalaz novorođenčeta bez kliničkih simptoma sonografski pregled se obično izvodi između 3. i 5. dana života (kako bi se izbjegle fiziološka oligurija i dehidracija). Kod novorođenčadi s distenzijom trbušne stjenke, masama u trbuhu ili palpabilnim mokraćnim mjehurom, sonografski pregled treba učiniti odmah po rođenju uz žurnu daljnju dijagnostičku obradu.

Uloga pedijatrijskog nefrologa je izdvojiti samo klinički značajne hidronefroze koje zahtijevaju dodatnu obradu, pri čemu treba izbjegavati nepotrebne invazivne pretrage i pretrage koje koriste ionizirajuće zračenje.

Kontrolni ultrazvučni pregled treba učiniti u dobi od mjesec dana, a daljnju dijagnostičku obradu usmjeriti prema sonografskom nalazu s ciljem otkrivanja vezikoureteralnog refluksa temeljem kontrastne ultrazvučne cistografije. U svrhu dokazivanja opstrukcije (pijeloureteričnog i vezikoureteralnog spoja) izvodi se diuretska dinamička scintigrafija bubrega (MAG3/DTPA).

Kod teške hidronefroze s oštećenjem funkcije ili afunkcije te složenih anomalija indicirana je magnetska urografija ili funkcijska magnetska urografija koja objedinjuje anatomski i funkcionalni prikaz mokraćnog sustava.

Iako je rutinska primjena antibiotske profilakse u novorođenčadi s fetalnom hidronefrozom diskutabilna uz izostanak konsenzusa, svakako je indicirana kod djece s umjerenom do teškom hidronefrozom dok se ne učini daljnja dijagnostička evaluacija, te općenito kod teških i složenih anomalija.

Kod te skupine djece u dogovoru s dječjim urologom, potrebno je dalje izabrati najpovoljniji način kirurškog liječenja, s ciljem očuvanja i sprječavanja daljnjeg oštećenja bubrežnog parenhima.

Djeca s fetalnom hidronefrozom zahtijevaju češće sonografsko praćenje do druge godine života, zatim jednom godišnje do nestanka ili dugoročno do predškolske dobi ovisno o podliježećoj patologiji zbog mogućeg utjecaja na bubrežnu funkciju u odrasloj dobi.